Mračno je, zagasito. Vozim inercijski prema nepretencioznom polu-skretanju dok me iznutra zanose moje misli ..
Loše vozim zbog njih, mojih misli, koje me ne drže privezane pažnje za cestu.
Ali, toliko sam puta sanjao svoj strah da svojom nepažnjom gazim promaklog, skrivenog pješaka da me sada budi taj san i ja ga tražim u nevidljivom polju, sakrivenog pješaka ..
Izlazi iznenada plavušan od 30-ak sa rukama u džepovima sportskih hlačica, jako bezbrižno i samouvjereno, a ja raširenih očiju uočavam njegovu pojavu i nonšalanciju, vjeru u vječnost svog života ..
Toliko sam sretan što sam višekratno ružno sanjao, što sam odsanjao pakao bespomoćnog osjećaja propusta pažnje! I to sam sretan baš zato jer sam svjestan da nisam morao iskusiti život s greškom nepopravljive nepažnje.
Sve da bih sada bio ovoliko duboko sretan što nepoznati mi plavušan netaknut prelazi pješački prijelaz, živ nakon susreta sa mnom.
U životu je, ovo tek kao primjer jedan, zaista važno iskusiti iskustva, ali i odsanjati noćne more mudrolije!?
Airinbert 